Bujšćinskiglas
18.04.2016., ponedjeljak
"Gdje je nestao čovjek"
|
Živim u gradu u kojem je zaštitnik, mučenik koji u jednoj ruci drži maslinovu grančicu a u drugoj grad na dlanu. Kažu da je maslinova grančica znak mučeništva u Kristovoj vjeri Kolikih zabluda poslije toliko godina nije svjestan ovaj zaštitnik grada. Da može oživjeti odavna bi napustio ove geografske širine. Odselio se negdje daleko put svemira da ne čuje ovaj bjesomučni huk davno izgubljenih ljudskih ideala. Već odavna nešto s ljudima u mome gradu događa se nešto čudno. Kad ih priupitam da li znaju nekog dobrog vodoinstalatera, odgovaraju ne znam, kad ih pitam da li znaju osobu koja čisti i pegla po stanovima, ne daj bože pere prozore, odgovaraju znaju jednu ali je ona uvijek zauzeta, kad ih pitam da li znaju nekoga koji prodaje mačiće ili rasne pse, odgovaraju mi nabusito :kupi si novine i čitaj oglasnik» Već odavno stječem dojam da su oduvijek ovdje ljudi išli sami u školu, sami sjedili u razredu, kažu da za njih nikada ništa nije postojalo osim njih samih. Kad ih srećem na ulici rijetko da pozdrave. Ne žuri im se da pozdrave, a kada i pozdrave to obično čine skrivajući se iza sunčanih naočala i ne znaš da li pozdravljaju tebe, ili nekog drugog, a kad im klimnem glavom za odzdrav naljute se kao da im nisi pružio dovoljno pažnje. U mome susjedstvu živi nazovimo ga gospodin M, od dana kada je zgrada sagrađena, a ovih dana slaviti će polustoljetnu obljetnicu Razgovorljivi stari gospodin kazuje mi da u ovom gradu živi već skoro šezdeset ljeta. Doselio se tu sa roditeljima odmah poslije rata, kada su roditelji u ove krajeve kao i mnogi doseljenici stigli po zadatku. Priča mi o unucima i svim promjenama koje su se odigrale kroz ovo vrijeme u mome gradu. Priča mi o njegovim i mojim sugrađanima o mnogim mlađima i sve svodi na nekoliko rečenica. Mnogi moji sugrađani kazuje ovaj gospodin u poodmaklim godinama ne vide stvarne probleme. Probleme koji oni traže u drugima, a ustvari nalaze se u njima samima. Mnogi moji sugrađani nisu dovoljno kritični, jer većina problema rezultat je samo toga što vidimo samo sebe. Svoje Ja ustoličili smo na pijedestal svojega odnosa spram drugog čovjeka. Krivicu uvijek vide u drugima a nikako u sebi. Živimo u svom svijetu, koji je podređen samom sebi. Nespremni smo na smrt, koja vreba u svakom trenutku. Želimo prevariti samog sebe da smo vječni, da ćemo uvijek biti mladi. Trčimo u nekakve salone pomlađivanja, pomlađujemo izgled, ali duša nam stari s godinama. Sve više zaboravljamo ne sjećamo se sitnica, uzalud tražimo stvari koje smo samo nekoliko trenutaka prije negdje odložili Ta histerija "zdravog života" u potpunosti je okupirala naše živote. Čitav život se hrvam sa životom, i znam da će smrt neminovno pokucati na moja vrata, ali to mi daje moralno pravo za kritički osvrt promjena ljudi i života u ovome gradu. Pogledaj današnji mladi naraštaj! Oni žive tako da im i na moralnoj razini ništa nije izazov. O temeljnim vrijednostima se više uopće i ne raspravlja, jer svatko ima svoju ljestvicu vrijednosti. Ono što danas mlade zanima postalo je stvar osobnog interesa, a nerijetko je taj interes usmjeren na buduću karijeru. Od ovog nisu amnestirane niti ljubavne veze, koje sve više postaju instrument ostvarivanja osobnih interesa. Već je najznačajniji grčki filozof Platon prije dva i pol tisućljeća opisao maniru življenja koju danas prepoznajemo u načinu življenja mladih generacija u kojem je osnovni moto: "svaki dan prolazi u tome da se ugađa strasti. čas se opija, a čas pije vodu i mršavi, sad radi gimnastiku, sad je lijen i ne mari ni za što. Nikakvog reda i nikakve potrebe nema u njegovu životu" S mojega životnog iskustva s pravom se pripitujem gdje je izvor ovakva načina života u kojem nalazimo samo goli užitak bez razboritosti osjećaja. Vrlo lako ga je pronaći a krije se u odnosu nas samih prema drugima. Danas sam samo Ja važan, samo Ja vrijedim, samo sebi grabim, bez ikakva milosrđa prema dugima pa čak i prema obitelji. Moj užitak je moje grabljenje. Ako nemam više ne vrijedim, ako ništa ne znam bolje je za mene. Već uskoro ovaj moj grad postati će preslik tipičnog američkog "midle of the town" grada. Način mišljenja, otuđenost, zatvorenost, neosjetljivost na probleme, uvuklo se u nas, a kad izgubimo svoje Ja i kada ga nismo u mogućnosti ustoličiti prestajemo biti čovjekom. I danas kada nam prijete otkazom, povijamo rep pred poslodavcem, nemamo hrabrosti ustoličiti ono drugo svoje Ja ono ljudsko koje nas razlikuje od životinja. Stoga me boli, kada sam svoju životnu rolu odigrao da u mome gradu, a i mnogim njemu sličnim prestajemo biti ono što nismo možda sami odabrali. Pritisak da se nešto poduzme nalik je ovdje praznovjernoj potrebi da napravimo određenu kretnju dok promatramo proces i stanje na koje objektivno nikako ne možemo utjecati. Nisu li danas naša djela upravo ovakve kretnje. Već stara izreka "Nemoj samo pričati, učini nešto" zvuči kao jedna od najglupljih stvari koje možemo izgovoriti, čak i kada se mjeri niskim standardima pučke mudrosti. Možda smo u posljednje vrijeme i previše toga činili, intervenirali, uništavali, izmišljali, a sada je došlo vrijeme da stanemo da razmislimo i kažemo nešto pametno. To me uči moj životni vijek i ovih osamdeset ljeta što nosim na ramenima. I dok se moj sugovornik polako diže sa stolice na terasi bara Europa, i nevoljko uzima štap, kreće u njemu samo znane životne puteve, terasom odjekuju zvuci Bareove pjesme "Gdje je nestao čovjek" Oznake: Ljetovanje.. |
09.03.2016., srijeda
Jesu li Hrvati nacionalna manjina u Umagu
|
Ovih dana, prelistavajući knjigu dobrog poznanika Ž.S., pod naslovom „Čija ovca crnu vunu prede“ na strani 22 zapazih naslov „Hrvati kao nacionalna manjina u Istri“. Mačja znatiželja zagrize u tekst. Iako mi nije namjera komentirati tekst već sam naslov budi vijuge u mozgu i želju da „prohaklam“ o toj temi. I što više razmišljam i prebrojavam činjenično stanje, nekako sam sve bliži istinitosti navedene teme mojeg poznanika. Bujština je vrlo kompleksno područje. I nijedan dio Istre nije u svojoj novonastaloj povijesti doživio toliko promjena kao ovo područje. Čovjek koji duboko promišlja sebe i svijet oko sebe nikada nije ravnodušan prema svojoj prošlosti. Bez svijesti o vlastitom kontinuitetu nije nam moguće zamisliti naše postojanje. Nasušna nam je potreba dijalog s našom prošlošću, kako bi odredili sebe i svoj položaj u vremenu i prostoru. U ovih sedamdesetak i više godina, odmah poslije Drugog svjetskog rata, započinje vraćanje hrvatstva na ove prostore. Osvješćivanje hrvatskog identiteta kroz kulturne ustanove dobiva zamah s ciljem vraćanja ovih prostora u granice države u kojoj pripadaju. Taj zamah prestaje odmah po ostvarivanju cilja (1955.). Namjesto zamaha tad se na ove prostore uvlači letargija koja prerasta u meni nepoznat termin, multikulturalnost. Dosada mi nije nitko valjano obrazložio taj termin. S ostvarenjem nacionalnog sna i formiranjem države stvoren je mit da Hrvati na ovim prostorima ne trebaju imati kulturnu ustanovu što je razumljivo jer sada imaju svoju državu i odnosi spram manjina bi se poremetili. Brigu i pravo o kulturnim potrebama građana naša država je prenijela lokalnoj upravi, a brigu o manjinama kao i njihovu zaštitu, preuzima država. Bez obzira što država brine o nacionalnim manjinama, financiranje nacionalnih manjina preuzima i lokalna samouprava. Stoga se iz ovoga izvlači pitanje: jesu li nacionalne manjine samo u Umagu, Istarskoj županiji ili na razini države? Ono što je zapanjujuće jest to, da se zakonodavac nije pitao što ako se lokalna samouprava ne brine i svaki puta izbjegava izdvajanje za hrvatsku kulturu, kulturne potrebe Hrvata i sve one djelatnosti što se izražavaju hrvatskim jezikom?! Pitam se je li čakavski dijalekt dio hrvatskog jezika, dio hrvatske kulture, je li glagoljica hrvatsko pismo i dio hrvatske kulture, je li hrvatski standardni jezik dio hrvatske kulture, je li s istim pravom treba financirati i hrvatske kulturne udruge? Pogledajte samo gradski proračun, proračun kojega pune građani hrvatske nacionalnosti (od 13467 građana Grada Umaga, po popisu se iz 2011.g izjasnilo kao Hrvati 8128 građana što čini 60,35% sveg stanovništva), a Grad Umag iz svojeg Proračuna za 2015. godinu za jedinu hrvatsku udrugu (Ogranak matice hrvatske) izdvojio je tek mizernih 12.000,oo kuna. A što na to reći: gradski oci, isti oni koji odlučuju o brizi za hrvatski identitet, već pet godina uvijek imaju spreman odgovor. Zatražite li novac (poreznih obveznika) za bilo kakav hrvatski projekt odgovaraju uvijek istom rečenicom: za ovaj projekt pisan na čakavskom jeziku nema novaca, projekt knjige o glagoljskim zapisima na Bujštini, nismo u mogućnosti financirati uslijed teške ekonomske krize, za otkup hrvatske knjige i slikovnica, poklon djeci na dar, nema novaca. A što dalje da nabrajam? I posljednja istinska hrvatska udruga je pred gašenjem. Povodit ću se Matoševim riječima: Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće.Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je netko drugi kriv. Polazeći od Matoševih riječi moramo se okrenuti i sami sebi i priznati: „nismo mi žrtve jer najlakše se prikazati žrtvom“. Koliko je ovome svemu kumovao „hrvatski jal“? Jer Hrvat uvijek gleda prijekim okom ako je netko bolji, prednjači u ostvarivanju njihovih zacrtanih ciljeva. Jer Hrvat je najsretniji ako Hrvata povuče dolje kad sam ne može i ne umije da krene gore. Tako su u hrvatskom blatu jala završili mnogi koji su željeli pridonijeti kulturnom identitetu grada. Jer u mome gradu mnogim Hrvatima je „hrvatski jal“ glavno oružje, oružje kojim su se okružili lijenčine i niškoristi. Filistri i licemjeri koji su se odavno prodali za sitni interes doveli su hrvatsku kulturu i Hrvate u zapećak identiteta u ovom mojem gradu. U gradu u kojem vladaju sitne sposobnosti, partikularni odnosi, u kojem smo sami sebi dovoljni sve u cilju svojih sitnih interesa nismo više ni zaslužili. „Em smo Horvati“ završio bi Matoš. |
08.03.2016., utorak
Dokle može ići ljudsko licemjerje kao povodom 8. marta - Dana žena
|
Ovih dana preplaviti će nas okolina i mediji o ženama, osmom martu ili ti ožujku kako Vam drago. Nije uopće problem u sadržaju masovnih medija, nego u formi koja nadilazi svaki pokušaj kritičke rasprave, o ovoj temi. Forma je zadani okvir u kojem se sve pretvara u sliku/objekt potrošnje bilo kojeg sadržaja, a funkcionira prema načelima logike. Najbolje je to izveo Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma. Masovni su mediji forma koja sjedinjuje ideje enciklopedije i cirkusa. Sloterdijk ipak nije imao u vidu bezuvjetni poraz intelektualaca u tom pokušaju zadobivanja naklonosti mase. Imati sposobnosti zabavljača ne znači nužno postati postmoderni Diogen u ruhu Leta 3. Ali ni Žižek koji ima to umijeće scenskoga nastupa pred masovnom publikom nikad ne može postati “cirkusant” opće prakse da od enciklopedije na kraju ne ostane drugo do bizarni vicevi i ili ti vodvilj za početnike. Tema o kojoj se zborilo, otkada znam za sebe, vječna je tema i obično je se sjete negdje prije osmog ožujka ili marta. Feminizam, žene, muškarci, 8 mart, sve u jednom loncu. Parafraziram Nabokova, koji u jednom od svojih tekstova između ostalog govori o blaženom uvjerenju svih onih koji smatraju da jedan drhtaj saznanja o znanosti, pomalo medija i palanačke okoline, izmiješano u bilo kakvoj noćnoj posudi mora automatski i alkemijski proizvesti neku veliku istinu. U oku svoje duše, kako bi rekao jedan dramski junak, ljudi rado gaje tlapnje. Tlapnja o ovome, tlapnja o onome, i naizmjenične tlapnje postaju ne samo opći problem nego ovome moramo nadodati i ekološki problem jer tlapnje iz neznanja uništavaju zdravu ljudsku snagu i onečišćuju ljudsku okolinu. Ovih dana mnogi će, raspredati i tlaptati o muško ženskim odnosima. Rekli bi da čovjek nije zadovoljan ako svoj duh i svoju maštu ne prezasićuje priviđenjima što ga uzbuđuju, prikazima što mu ispunjavaju snove i mahnito traži prikaz istine iz one noćne posude. Kako započeti kratki osvrt na ovu temu? Poslužit ću se rečenicom američke intelektualke Hannah Arendt koja u jednom svojem tekstu o ovom pitanju postavila kantovski obrat i započela pitanjem: kako bi feministički pokret spoznao ženu, mora se prvo pozabaviti spoznajom o muškarcu. Da bi krenuli ka ovom pitanju moramo se osloboditi uskih ideja o muškom i ženskom spolu. Ponajprije se moramo osloboditi pogreške koja muškost razumije uglavnom u odnosu na ženu. Dragi čitatelji vjerojatno ste pogledali pokoju englesku kostimiranu seriju ili film vidjeli kako su tamo izgledali muškarci. barokno odijelo, veliki ogrtač, mušketirska brada, nakovrčana kosa, moda u kojoj su vidljive bile samo ruke, nos i oči. Sve ostalo pokrivala je tkanina, to dječačko tijelo i lice. Ovo je doba muške neiskrenosti. Zašto ovo pričam? Pa da Vas uvedem u dijelove povijesti i potpune nezainteresiranosti muškarca spram žene. U tim povijesnim razdobljima pojavljuju se samo muškarci i zapravo tada muškarci žive samo s muškarcima. Ovakvo je doba, doba grčke kulture u kojoj je mjesto rezervirano samo za muškarce. Živi se u javnosti, na agori, u dvorani. Zreli muškarac sudjeluje u igrama golih dječaka i dijelove dječačke ljepote isklesat će u mnogobrojnim mramornim kipovima. Iako u helenističkoj kulturi ženska ljepota nije strana, kipar će (Milonsku) Veneru isklesati kao muško ženski lik, svojevrstan atletičar s grudima. Bilo bi pogrešno ovaj maskulinizam pripisati sljepilu helenističke kulture za ženske vrijednosti. Ovo su vremena kada je žena odbačena na dno pozornice u nevještom grčkom komadu (žena se ne pojavljuje niti na pozornici grčke drame već muškarci igraju ženske uloge), ona se pojavljuje tu i tamo u pastirskim igrama kao plesačica, ponekad kao sviračica i ništa više. Helenistički ženski lik se maskulizirao. Srednji vijek je vijek s grubim licem. Muškarac je u vječnom ratu, ponekad i ne zna za koga. Njegov život satkan je od vojničkog tabora. Živi s muškarcima i u stalnom su suparništvu (mačevanju, lovu, priči). U takvom krajoliku žena nema ulogu u prvom redu. Pa iako se ženu željelo (trubaduri) nije ju se poštovalo. To su vremena žena „valkira“: muškobanjasta, ratoborna žena s vještinom muškarca. Pa ipak, početkom 13. stoljeća pojavljuju se zrake sunca koje polako otvaraju put ženi. Vremena se mijenjaju, a grubost zamjenjuje odmjerenost. Prepirku zamjenjuje razgovor. Za ove je promjene kriva žena. Karolinški dvor otvara pozornicu ženi. Provansa i Burgundija uvodi ženu na pozornicu povijesti, u javni život, u dvor koji nije antički dvor rata i pravde već dvor ljubavi. Cortezia je pobijedila clereziju. A što je cortezia? To je ponajprije životni stil oduševljen ženom. Ovo su vremena kada se polako gubi model muškog vladanja i prilagođava se novom stilu. Vremena su to turnira u čast žena. Kavaliri odlučuju služiti dami, čiji znak stavljaju na štit. To su Danteova i Petrarkina vremena kada ženski lik dobiva alegorijsku zadaću svega uzvišenog. Zar nije i u „Knjizi postanka“ zapisano da žena nije napravljena od blata kao muškarac već od njegovih snova. Muškarac postaje sve feminiziraniji, okupiran ženskim likom kruži oko žene i ženskoj javnosti, svoju muškost stavlja na raspolaganje. Kao i sva povijesna vremena i ovo vrijeme posjeduje rok trajanja. Clerizia ubrzo uzvraća udarac. Uzdiže muškost na pijedestal vrijednosti koja nadopunjena tehnikom 19. stoljeća vlada do današnjih dana. Nikada se nije cijenilo muško tijelo kao danas. Možemo ga jedino usporediti s vremenima Perikla, Cezara i kasne renesanse. Ali ono što je još značajnije je, da žene nikada do današnjih vremena nisu govorile javno o muškarcima. Nikada kao danas ne čujemo iz ženskih usta pohvale muškom atletskom tijelu. Nije li na to žena pristala sama i namjesto da čuva svoju vrijednost samo za sebe, prihvatila stajalište muškarca i njegovu nadmoćnost kroz sjajnu atletsku figuru. Nije li danas ženski svijet prepun idealiziranih muških mladih atletskih figura. Pogledajmo svijet medija, filma i novina. Drage moje čitateljice, kada bih Vas danas priupitao: zašto pušite, zašto se tako odijevate, zašto volite fizičke sportove, odgovor bi u većini slučajeva bio - ne znam! A odgovor je zapravo pored nas i krije se u asimilaciji s muškarcem. Vratimo se desetak stoljeća unatrag. U ta vremena muškarac se odijevao kao žena, sastavljao joj sonete uzdizao ju na pijedestal. Danas žena oponaša muškarca i u odijevanju, a prihvaća i njegove oštre igre. Nasuprot atributima svoje tjelesnosti pokušava pronaći crte drugog spola. Nekad je ženi bio dovoljan odjevni predmet, kratka tunika jer je ponajprije naglašavala njenu ženstvenost i tjelesnu figuru. Današnja žena odbacuje svoju odjevnu tjelesnost i u beznadnoj trci za muškarcem navlači na sebe hlače, oblači košulju i vezuje kravatu i u potpunosti prikriva svoje tjelesne atribute ženstvenosti. No glavne linije sadašnje ženske figure nadahnute su suprotnim namjerama, da pomalo nalikuju na muškarce. Na prije postavljena pitanja o pušenju i modi mnoge žene ulaze u psihološku pogrešku te odgovorima da ovakvim ponašanjem žele izazvati muškarce stvaraju suprotni efekt. Bez obzira što su u današnja vremena suprotnosti spolova svedene na minimum i nisu nikada bili zdraviji, ovakvim ponašanjem žena postoji opasnost da odnosi krenu u suprotnom smjeru. Jer povijest poznaje i muška razdoblja koja su u potpunosti nezainteresirana za žene (Periklovo doba, vrijeme Cezara u Rimu, doba kasne renesanse). Druga opasnost ovih odnosa je poistovjećenje spola, poznatija po pojmu - androgin. Ova riječ proistječe iz grčke riječi androgynos što znači muško – žensko biće. Ovaj pojam ne smijemo brkati s hermafroditom. Prvi je ravnoteža muškog i ženskog u jednom čovjeku, a znači i biće i bit. Hermafrodit nije jedinstvo nego abnormalnost. Naše bogatstvo nije u jedinstvu već u različitosti, jer nisu samo živa bića muškog i ženskog roda. Rodova nema samo u jeziku. I stvari imaju svoj spol. Divlji narodi razlikuju stvari muškog roda: strijelu koplje, nož, kolac i ženskog roda: torba, uzde, vreća. Nema ničega što nema spola. To je to, naše bogatstvo! Feminizam kao ideja Iako se o feminizmu kao ideji govori već nekoliko desetljeća od Mery Wollstonecraft, feminizam se kao pokret javlja tek početkom dvadesetog stoljeća. Temeljna feministička borba usmjerena je ka preoblikovanju postojećih odnosa moći u društvenoj podjeli kao i na podrivanju dosadašnjih patrijarhalnih odnosa. Svakako kulminaciju doživljava usporedo s društvenim procesima koji su zahvatili Evropu i Ameriku šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Što se tiče ideje feminizma, ona nikada nije postala ideologija, iz prostog razloga što kao ideja nije niti sazrela. Opet se vraćam Hannah Arendt i parafraziram jedan njen zaključak: Onoga trenutka kada je ideja feminizma nahranjena, a nosioci ideje situirani tada prestaje bilo kakav san o ideologiji. Što ovo govori? Već šezdesetih godina prošlog stoljeća, vlada doktrina kojom se želi otupiti svaka ideja koja ima za cilj mijenjati društveni položaj obespravljenih, siromašnih, žena, marginalnih skupina. Ta doktrina počiva na vrlo jednostavnom psihološkom konceptu: da je čovjek najpokvarljivija roba, bez obzira na rod. Stoga se na svaki način želi otupiti ideje obično putem situiranja samih nosilaca. Vrlo rijetko pristupa se mnogo gorim metodama. Ta raspršenost ideje (a što je cilj otupljenja pokreta) vidljiva je danas u vidu socijalnog potencijala koji nikako da se razbukta, kroz politička nadmetanja ali je u finalitetu, samoj sebi svrha. Jedini značajni rezultati ove ideje vidljivi su u umjetničkom stvaralaštvu, osobito kroz pisanu riječ. Sam pojam feminističke književnosti koristi se vrlo malo, većinom je ovo poznato kroz pojam ženskog pisma. I baš ta uslovno nazvana prosvjetiteljska vrijednost održava danas ideju feminizma. Ali vratimo se na pokret feminizma na našim prostorima. Ovdje mi nije cilj pisati što su radile žene uskoka ili tome slično. Osvrnut ću se na početke feminističkog aktiviteta na području Hrvatske. Upravo na prijelazu 19. u 20. stoljeće zagrebačke učiteljice pokreću prvi časopis namijenjen ženama pod naslovom „Domaće ognjišće“. Časopis kako i sam kaže u uvodu namijenjen je domu, svijetu prosvjećenosti i kulturi. Učinimo li još korak unatrag u povijest vidjet ćemo da se još i prije javljaju spisateljice kao Zofka Kveder, Adela Milčinović, Marija Jurić- Zagorka, Gjena Vojnović, a svakako kao prvu rodočelnicu moramo spomenuti Dragojlu Jarnević, autoricu prvog ženskog dnevnika. Žensko pismo kao termin pojavljuje se u Hrvatskoj negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća, kroz autobiografsku prozu Irene Vrkljan, da bi zbirka eseja Smrtni grijesi feminizma (1984.) lansirali Slavenku Drakulić kao središnju figuru pokreta u Hrvatskoj. Ovdje mi nije namjera polemizirati s navedenim esejima , jer ovdje se radi o analitičko publicističkim tekstovima koji imaju vrlo jasne adresate i kontekst iskazivanja (tekstovi Mitologija mudologije, Mudofilija kao disciplina, Tko je tko u mudologiji, (odnose se na pojedince kao Veselka Tenžeru, Igora Mandića pa do Slavena Letice). Eseji su namijenjeni prvenstveno muškarcima, ali volio bih da čitateljice ovu knjigu uzmu u ruke te same donesu sud. Iako je ubrzo stigao odgovor na knjigu kao i čitav uvjetno nazvan pokret, nedvosmisleno je da se početkom devedesetih ideja ugasila kao svijeća čiji su plamen ugasili novi vjetrovi. Ostalo je samo žensko pismo kao prosvjetiteljski žar na dar spolovima. Nosioci ideja su dobro situirani i nisam ih dosada vidio da se javljaju u slučajevima masovnog silovanja, štrajkova radnica (Kamensko, Arena) ili pak da pokrenu akciju oko novog Zakona o radu, koji u prvom redu šikanira žene. Iz prikrajka, uz dobro grijane peći i tople juhe na stolovima teško im je ustati i krenuti u akciju. Estradizacija 8.marta Nekoliko dana medijskog zavođenja i evo 8. ožujka (marta). Danas cvijeće u rukama, skupovi i akademije posvećene ženama, i što još ne? Kult pranja odavno je razvijen u ljudskoj zajednici. Od Poncijevog pranja ruku do pranja novca ali ono što je neuništivo je pranje ljudske savjesti. Ruža, simpoziji, sve će nas to oprati od stvarnosti. I ne zavaravajte se moji čitatelji, svi ovi dani koji su posvećeni mrtvima, palim za slobodu, raznim danima životinja, danima zemlje, prirode.. samo su u funkciji pranja naše savjesti. I vjerujete mi, poslije sveg ovog pranja ništa se ne mijenja. Samo neki postaju sitiji, a neki ostaju gladniji. Nažalost to je naša svakodnevna istina, ma koliko mi to želimo shvatiti ili ne! Kod velike većine ljudi ne postoji želja za spoznavanjem sebe i svijeta oko sebe. Postoji samo želje da potvrde svoje sebičnosti, da operu svoju savjest, kroz obilježavanje ovog dana ili bilo kojeg drugog. Nisu li ti svi dani samo oblik estradizacije koji se pretvara u teatralnu karikaturu, tako da ni žanr farse više nije primjeren za dogođeno. Zar nije pravi problem u bijedi i očaju preživljavanja hrvatskog društva koje se nezadrživo raslojava na malobrojnu „opančarsku“ novu buržoaziju i najveći dio, sirotinje na rubu opstanka. Paradoks je u tome da upravo ovakva socijalna slika iziskuje neprestanu proizvodnju novih i novih dana kao zabava moćnih bogatih i praznoglavih. Etička lakrdija i ovog dana očituje se u tome da medijske, političke karikature glume zabrinutost za obespravljene žene. Crveni tepisi kojim šeću Vutioni, Gucci, našminkane toalete koje urlaju o jednakosti. Razmetljivost koja je dovela do lošeg vodvilja u kojim glavne glumice i glumci zazivaju jednakost i ravnopravnost, ali ne sa siromašnim već s bogatijim od sebe. Ljudska taština je neuništiva kao plastična boca. Dokle može stići ljudska perverzija. Zalažu se za obespravljene i siromašne uz bogate trpeze, govore o gladi dok brišu masna usta od tek pojedenog mesa, o bosima dok obuvaju najskuplje cipele. Nisam ih vidio a i neću ih vidjeti uz radnice Arene, Casina Kristal, niti uz one koji danonoćno obilaze i čuvaju naše kontejnere. Davno je pjesnik rekao: „nema njih na ovim koncertima protestnih pjesama i šansona“. Ali megalomanizacija je uvijek grotesknija kad je riječ o malim konzervativnim društvima u kojima oduvijek vlada ideologijska laž, u kojima je pranje savjesti postao svakodnevni posao. Dragi moji političari, estradne zvijezde i Vama slični, od lokalnog nivoa pa do vrhuške. Vi valjda mislite da što više vičete i urlate povodom ovog dana i njemu sličnima da ste veći patrioti i veći borci za obespravljene. Dakle umjesto oduševljenih zdravica, simpozija, ruža, izjava mi tražimo promišljen rad na gospodarskom polju, prosvjetnom, kulturnom jer tada ovaj dan i svi ti ostali dani imaju svoj smisao. Ovih dana vrtjeti će se oko nas pozivi, kojekavih Udruga, organizacija na veličanstveni provod povodom osmog marta (ožujka). Pozivom na kakvu nazovi kazališnu predstavu u kojoj glumci jedva čekaju da završi, a publika da otrči u kafić, popiti piće i valjda slegnuti ramenima. A gdje je u cijeloj toj priči - ovaj dan? – 8. mart, žene? Zabava..estrada..poziv građanima da daruju žene zabavom, nazovi feštom. Koliko licemjerja u tome? Samo je nedostajalo da na zabavu pozovu i žene iz Gatta, Casina Kristal, Tipografije i da predstava može uredno početi. Darujmo predstavu, ružu, i priča je završena do slijedećeg osmog marta. I ono što zabrinjava je učestvovanje žena u ovim nazovi vodviljima koji nerazumno snižava vrijednost nečega što se ne da krčmaritii i reklamirati. Taj dan će mnogi moji sugrađani a i šire po oštarijama gromoglasno urlati i pjevati i zaklinjati se u ovaj dan. Bolje bi uradili da potegnu za boljitak života i rada žena, a time i boljitak cjelokupne okoline. A gdje je u cijeloj priči taj dan, upitat će se onaj tko se ovakvom proslavljanju ovog dana suprotstavlja. Njemu ostaje prezir političkog kiča, jer je taj kič stvorio svu bijedu obilježavanja ovog datuma. I pitam se je li ima smisla u obilježavanju ovog dana ili je gola istina ipak u tome da to nema uopće nikakva smisla. Nepodnošljivo blještavilo, masovna zabava za narod, a sutra sve po starom, kao da se ništa nije dogodilo. Spektakl je travestiran kaos društvenih odnosa moći i kapitala. Sve su maske dobre, a slike se jedino pamte!!!!!!!! Dragi moji čitatelji pri pisanju ovog nazovi kratkog eseja, bolje rečeno osvrta služio sam se literaturom: Jose Ortega y Gasset : O muškom i ženskom rodu (El Sol 1927 g.), Bela Hamvas : Androgin (objavljeno Jesenski Turk 2003.), Hannah Arendt : Izvori totalitarizma, Andrea Zlatar . Predfeminizam, feminizam i postfeminizam, Slavenka Drakulić: Smrtni grijesi feminizma, Igor Mandić : Što hoće te žene, kataklizma feminizma. Oznake: plaža |
25.01.2016., ponedjeljak
Silovanje prazničnog ugođaja
|
Svake godine ista pjesma, prije novogodišnji programi, a danas „umagični blagdani“. Samo se brojevi godina mijenjaju. Ista euforija praznikovanja, ista bijeda organizacije, isto iracionalno slavlje, što korijene vuče iz pradavnih vremena, uz obvezatno klanje golemog stada stoke, jata peradi kao u davna vremena, u čast nekog izmišljenog Uzvišenog. Samo je jednom Nova godina, uzvikuju blesavci, a manje blesavi odgovaraju samo je jednom bilo koji dan u godini. Nazdravljamo nečemu o čemu ne znamo ništa, a za takvo slavlje shodno svom poimanju slavlja daju svoj doprinos i gradski oci organizirajući „umagične“ blagdane. Pričamo o ovoj novogodišnjoj umaškoj narodnoj atmosferi, što porezni obveznici uredno plaćaju, a gradski oci, uz blagoslov nekakvih „Manegera“ i njima sličnim nazovi kulturni radnici podastiru puku mitologiju praznikovanja. Kada se omamljeni uživalac ovog mitologijskog praznikovanja u potrazi za svečanom atmosferom pokuša uklopiti u mitologijski štimung i najpomamniji euforičar padne na, blago rečeno, guzicu. Dočekuju ga siromašno i neinventivno okićene ulice i iste svjetlucave kruške i jabuke, zvjezdice obješene uz kandelabre kao na davno napuštenoj seoskoj zabavi. O izlozima da i ne govorim; mračni i neinventivni kao da oslikavaju svu našu gospodarsku nemoć. Vratimo se na našu priču, priču o Umagu. Svečani štimung započinje već početkom mjeseca prosinca, nazovi sajmom. Provincijski duh našeg grada negdje je vidio novogodišnji sajam pa i on odluči organizirati ovu manifestaciju. Vrijedni ljudi postaviše svoje štandove, izložiše med, ljekovite trave, drangulije i slično. Započeše kuhati vino, a kupus i kobasice zamirišu ulicama. Zamirišu ulice, ali za koga? Tu i tamo nađe se pred ponekim štandom pokoji pojedinac ili ne daj bože, njih nekolicina, onako da nešto s nogu zagrizu, popiju, izmjene nekoliko misli. Molećivi ih pogled prodavača potom natjera na još jednu rundu. A loša i nemušta muzika što trešti s prastarog zvučnika samo upotpunjuje ovo bezvezno razveseljavanje građana. A tko da i navrati na ovaj stidljivi siromašni provincijski ugođaj. Moj grad ipak je poseban. Iako vjetar često ne puše u ovo doba godine zrakom provijava i leti moto: ljudi nemaju novaca dok će neki reći: „Znaš kriza je“, dok vuku prepuna kolica iz shopping centra. A što ćemo mi tamo ionako nema što da se vidi! Ma, mi ionako odlazimo do Slovenije, Trsta, Beča. Spustit će zastore svojih stanova, ugasiti svijetla, dajući na znanje da su Oni daleko, negdje u Trstu i Beču, a „čumurde“ pod debelom dekom u svojem gnijezdu. Gdje je zapravo duša ovih štandova, duša ili priča koja će izvući naše građane iz kućnih mantila i papuča da posjete štandove. A nisu svjesni da provincijski duh na poznaje dušu, jer duša je njegov smrtni neprijatelj. A kako utkati dušu i privući posjetitelje u grad nad kojim se stil pasivnosti i lagodnosti provincijalizma poput padske magle nadvio godinama ranije. Odgovor se na može potražiti u onim gore spomenutim manegerima ili nazovi kulturnim radnicima s početka teksta. Oni su proizvod provincijskog duha, njihov stil života utkan je u ovaj duh. To je takav duh i kada šapće i kada je glasan, kada radi ili spava uvijek isto govori, ništa nije vrijedno osim vlastitog Ja. U takvom prostoru razvija se hijerarhija posebnih moralnih pa čak i umjetničkih kriterija, jer je ovom duhu vanjski svijet samo važan u mjeri u kojem se mogu pronaći potvrde za svoja uvjerenja, a uvijek po mogućnosti one koje će nanijeti štetu drugima u unutrašnjem svijetu. Provincijski duh hrani se lijenošću i neznanjem. Svagdje tamo gdje je imalo intelektualnog napora, malo radoznalosti i pomalo znanja, tamo gdje ima vremena za kombiniranje, iako od nečega i nešto nestane sasvim je vjerojatno da se nešto može izmisliti. A svaka takva individua smrtni je neprijatelj provincijskog duha. Stoga, kada i ovakav pojedinac želi utkati nešto u dušu, u duh provincijalizma, postane nepoželjan pa čak i smrtni neprijatelj. Ne želi ga se niti saslušati. Sve su to tričarije jer dirati u njihov svijet je dirati u njihov provincijski duh. Ovako nema smisla slaviti. Ako se ne zna bolje ili ako se ne može, onda ne valja ni ovako. Oznake: plaža |
10.01.2016., nedjelja
Nije li vrijeme da vlasti u ovom gradu nabave ljestve!
|
Kao što to biva u mome gradu, nezapaženo je prošla vijest da su građane grada Umaga i njihove goste u Novu 2016 godinu uveli dogradonačelnici. A gdje je bio onaj, koji bi po svim normama kulturnog ponašanja, trebao zaželjeti građanima i gostima sretnu Novu godinu? Samo su optimisti i vječne budale očekivali njegovu nazočnost, već odavna on ne smatra da je njemu mjesto među nama običnim smrtnicima. Trg je sveto mjesto svakog grada. Sagrađen su u ime pobjednika. S njegovih kamenih ploča u ratove su odlazili i iz ratova dolazili trijumfalno pobjednici. U srednjem vijeku uz trijumf pobjednika ponekad su i odjekivali urlici i krici koji su u bili u svrsi straha i moći gospodara. S Francuskom revolucijom trgovi su dobili novo ruho. S njihovih kamenih ploča odjekivale su riječi Jeana Paula Marata, Georgesa Dantona. Polako su pobjednici bivali sve tišima, a mase sve jače. Korak po korak, trgovi preuzimaju svoju demokratsku ulogu. Nekada su bili u svrsi pobjednika, a danas u svrsi naroda. Danas su trgovi u funkciji poštovanja čovjeka kao pojedinca. Odavna, od početka svojega ustoličenja, ustoličenik Grada Umaga shvaća vlast nakaradno. Nažalost ovakvo nakaradno shvaćanje vlasti gdje vlast znači premoć jednog mišljenja odnosno duha, taj sveti karakter (samo Ja) oblik je primitivne vlasti koja je zasnovana na poslušnosti. Retrogradna svijest o vlasti uz pomoć sile proizvela je ljudske katastrofe poput najvećih tektonskih kataklizmi. Ovakva retrogradna svijest ne shvaća da se vlast ne sastoji samo od pritisaka na druge. Kada bi bilo samo to, bila bi riječ o nasilju. Vlast posjeduje dvostruki učinak; zapovijeda nekome ali i zapovijeda nešto. Pod vlašću se ne podrazumijeva materijalan moć uz fizičku silu. Vlast nikada ne leži u sili, jer bajunetom možemo učiniti sve osim sjesti na njega. Vlast provodi čovjek ili skupina ljudi, a oni raspolažu društvenom mašinerijom koja se zove sila. Koji je danas odnos ustoličenika i građana. Je su li građani u funkciji ustoličenika, ili je ustoličenik u funkciji građana pitanje je za sve građane ovoga grada? A, nije li vrijeme da vlasti u ovom gradu nabave ljestve! |
Dvanaest sati!
|
Prednovogodišnji dan. Ulice moga mjesta obasjane suncem i tek manji broj žitelja grada, kako je to uobičajeno u ovo vrijeme, uvijek negdje žuri. Vjerojatno se nešto besplatno dijeli?! Susreću me poznanici. Poneki uhvati za rukav: „ Ideš s nama?“, i odjure. Drugi odmahuju glavom i u nevjerici se čude, kroz zube mrmljaju gotovo nerazgovijetno. „Ukrali su nam mnogo toga pa čak i Novu godinu, pa što je tih dvanaest sati“, mrmljajući odlaze s vrećicom u ruci. Lagano, korak po korak niz granitne ploče, uz tek nekolicinu sugrađana nađem se na gradskom trgu. Prazan, tek poneki namjernik, i njih nekolicina koji ispijaju kavu na terasi gotovo praznog kafića. Zastanem pod zvonikom. Otkucava dvanaest sati. Praznina ubija. Čak i lav sa zvonika gleda u prazno. Kao da je ostario od obećanja. Ne želi mahnuti niti repom. Dok gledam ovoga lava misli mi se vrate daleko u povijest : Kakvi su to samo vrsni majstori bili, kipari artisti iz Venecije, koji su načinili ovog lava iz kamena i još mnoštvo sličnih koji su krasili mletačke gradove i trgove. Isklesali ga iz jednog jedinog kamena, polako odvajajući kamenu komadić po komadić stvarajući lava, sudionika svih događanja na trgu i trgovima. Iz oka mu čitam koliko se svetkovina svojim okom nagledao, koliko sirotinje dok su čekali na pomoć, koliko je brodova ispratio, a koliko je putnika sačekao. A danas nitko ni da prošeće. Koliko se tek naslušao božićnih napjeva? Ponekad boljih, a ponekad i nekih nemelodičnih glasova. I znao bi ponekad pustiti pokoju suzu, na isteku slavlja i ulaska u Novu. Danas na trgu caruje tišina, tek pokoji golub koji izvrši nuždu, ili poneki pas koji, kao da ga nitko ne vidi, podigne nogu i zapiša zvonik. Već duže vremena ovo su sve češće njegovi posjetitelji kao i poneki putnik namjernik koji tek zaluta na ovaj zlata vrijedan trg. O čemu to danas razmišljaju moji sugrađani, dok im nemilosrdno iz džepova ne uzimaju samo novac, već im polako i dušu raznose. Razmišljaju li o bilo čemu drugom u ovo vrijeme doli o tome što i koliko će nečega kupiti, koliko će od toga biti vrijednost ili pak običan kič, a sve to da bi svojoj obitelji priuštili sebi svojstvene blagdane, onakve kakve u većini moji sugrađani i smatraju: «u se i na se, a daj bože ako može i poda se». Međutim ovi su blagdani i blagdani druženja, no o tome sigurno ne razmišljaju dok užurbano, gotovo panično trče - kupujući…. kupujući. O tome ne razmišljaju niti oni kojima smo podarili dio naše demokratičnosti, kojima smo podarili tu blagodat. Hm, hm, kako smo još uvijek naivni. Pa tko još danas mari za blagodat, shvaćaju li da oni koji prigrabe demokratičnost postaju nedodirljivi, tvrdi u srcu. Čak i u ova doba kada bi trebali biti najmekši. Kao da su nam oni odredili kakve ćemo to blagdane slaviti, koliko ćemo se družiti, koliko će nas biti na ulicama. Ili ne daj bože na trgu. Ne znaju oni, niti će ikada doznati da su ova druženja dio našega bića, ona nas određuju i socijaliziraju. Ona nas čine ljudima, ne samo u ovo predblagdansko vrijeme, već kroz čitavu godinu. Postavite li ovo pitanje onima kojima smo podarili dio naše demokracije, odgovor iz usta onih koji odlučuju bit će vrlo štur i nemušt: „Štednja.. štednja!“ Kakav farizejski odgovor! Štedjeti na druženju koje je simbol čovjeka i svega što je lijepo, kao i zabavi povodom novogodišnje noći, no zato s mnogo vatrometa koji je proizvod farizejskog morala. On nije ništa drugo do obrambena strategija onih koji se bogate u slavi, autoritetu, imetku, moći, ne bi li sačuvali svoj socijalni značaj. Sugrađani moji, nije farizejstvo jednostavno licemjerje već je razrađeni način života. Ne temelji se on na štednji svijetla, štednji na domjencima, općenito na štednji, ostvarenju humanih vrijednosti, na poklonima siromašnima, nekim malim paketićem, već se koristi kao paravan, zapravo se trudi jedino oko pribavljanja materijalnih dobara. Farizejstvo je egzistencijalna životna struktura koju farizej sistematski izgrađuje i prividom moralnog ponašanja zastire način bogaćenja. I dok tako šećem polumračnim ulicama pomislih: duh Božića kao i svih ovih blagdana, izgubio je svoje boravište. Boravište koje je dosad bilo ljudsko srce, a odsad je tek - novčanik. Ovaj tekst nastao je temeljem riječi jednog mog sugovornika, dugogodišnjeg ugostitelja, koji mi je pred neki dan rekao: „Evo, godinama radim i jedan sam od rijetkih koji je otvoren na ovom prostoru čitavu godinu, a da se moji gosti dangube sa golubovima zaista nema smisla. Zatvorit ću svoj lokal preko blagdana. Pa pogledaj ovaj trg, u njega su uloženi milijuni naših novaca. Mojih, tvojih, poreznih obveznika ovoga grada. Na trgovima se oduvijek nešto dešavalo, nadao sam se, nekako je to krenulo s pretprošlom i prošlom Novom ( zahvaljujući dobrim ljudima), a ove godine opet zjapi prazan. Kao da nisu blagdani. Pa kako da radim, tko će mi ući u lokal. Nigdje ugode blagdana? Pitam se, kako se tek osjećaju naši gosti koji prošeću praznim trgom dok osluškuju sablastan zvuk svojih cipela. Vjerujem da više ni ne požele navratiti u moj grad. Pitam se trebaju li nam uopće gosti za blagdane...“ I kao da daje odgovore, samo odmahne glavom. I baš mi je to njegovo odmahivanje glavom vratilo sjećanje od samo petnaestak godina unatrag. Sa koliko sam se žara borio da se završi trg, vjerujući da će otvorenjem trga zaživjeti i društveni život ovoga grada. Nisam ni u snu pomislio da će ovaj trg danas biti aerodrom za golubove ili pseća stanica za nuždu. I dok polako, nogu za nogom odlazim sa trga, glavom mi struje misli o onome što je najvažnije. Treba mijenjati ljude koje osmišljavaju jučerašnje i današnje blagdane, jer ako oni osmisle i sutrašnje, bojim se da će se blagdani ugasiti, a porezni obveznici debelo to platiti! |
09.01.2016., subota
Neki dan
|
Neki mi se dan na stolu našao polugodišnji informativni bilten Grada Umaga pod naslovom:„humagum“. Onako odbačen, dočekao je današnji dan. Ovo nije kritika na bilten jer kako to lijepo piše F. Brunetiere: „Ona – kritika, samo je instrument za analizu ljepote. To je sitnozor za prodiranje u nepoznate oblasti duševnih emocija, a kritika treba da bude taj poticaj.“ A ovaj daljnji tekst samo je osvrt, kao materijal dnevne vijesti. Prelistavši bilten i okrećući posljednju stranicu, ne znam bih li se nasmijao ili bih od muke zaplakao, ne vjerujući da živimo u dobro zakoračenom dvadesetprvom stoljeću. Tekstom i slikom on me povede u najranije godine mojeg djetinjstva, kada sam ranih pedesetih ( zna se,prošlog stoljeća) zakoračio u školske klupe. Dobro se sjećam, odmah po ulazu u školsku zgradu bila je na zidu obješena velika ploča na kojoj su pribadačama bili zataknuti kratki tekstovi s velikim fotografijama, koji su prikazivali očima partijaca nestvarnu sadašnjost. U to vrijeme nazivale su se jednostavnim imenom, zidne novine. Velike slike i kratki tekstovi bili su u namijenjeni zatupljivanju ljudske pameti. Jedina razlika iz tih vremena i ovog biltena je kvalitetniji papir i fotografije u boji. Listajući „humagum“ kao da imam u rukama nečiju osobnu iskaznicu jer me sa stranica uvijek gleda lice iste osobe, kao nekada predsjednik Tito. Danas, kada su vuci svu janjad pojeli, pričinja se njima, vucima, da u vidu svoje hvalibabe trebaju položiti račune. I što nude ovaj preostaloj magaradi, kada od njih svijet počinje i s njihovim krajem završava, ne shvaćajući da nam nude stvarnost koju ćemo noseći Mi i generacije poslije nas nositi još godinama na našim samarima. Nije mi namjera analizirati tekstiće biltena nego podastrijeti nešto mnogo važnije. U državi u kojoj živim po teritorijalnom ustroju, grad Umag je u sastavu ove države. Stoga se na obnašatelje dužnosti odnose i hrvatski zakoni. U Zakonu o javnom priopćavanju (N/N 69/03) između ostalog piše: Članak 2. 4) Tisak su novine i druga povremena izdanja koja izlaze u razmacima od najviše šest mjeseci, a u nakladi većoj od 500 primjeraka. Glavni urednik Članak 14. (1) Novine i druga povremena izdanja, radijske i televizijske postaje, te programi novinskih agencija moraju imati glavnoga urednika. (2) Glavni urednik odgovoran je, u skladu sa zakonom, za sve objavljene informacije. (3) Odgovornost glavnoga urednika iz stavka 2. ovoga članka odnosi se i na uredničku obradu objavljene informacije (izbor naslova, podnaslova, teksta ispod fotografije i slično). Uvjeti za imenovanje glavnoga urednika Članak 15. (1) Glavnim urednikom može biti imenovana osoba koja osim općih uvjeta predviđenih zakonom ispunjava i sljedeće posebne uvjete: 1. da je hrvatski državljanin, 2. da ima prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske. (2) Glavnim urednikom ne može biti imenovana osoba koja ima imunitet od kaznene odgovornosti. Što možemo pročitati iz impresuma s 3. strane polugodišnjeg informativnog biltena Grada Umaga „humagum-a“ : Izdavač : Grad Umag Glavni urednik: Grad Umag Naklada 3000 Analizirajući prethodno napisano nesporno je da Grad Umag nije teritorijalni ustroj niti geografski pojam, već pojedinac, osoba bez imena i prezimena. On, Grad Umag, zna čitati i pisati! Ovo je jedinstveni slučaj! Ne bi me začudilo da bude predložen spram prethodno napisanog i za Nobelovu nagradu. Po prvi puta, a Umag je u svemu poseban, hrvatski je državljanin, odabire naslove i podnaslove u periodičnom listu bolje nazvanom: hvalibaba. Za nepoštivanje hrvatskih zakona, čak i onih minimalnih kao npr. saobraćajnih, pojedinac plaća kaznu, a o ovome se šuti!¨ Bez obzira na sav mrak prošlih vremena, ovo je bilo prije dvadeset i pet godina nemoguće objaviti, a da ne intervenira državno odvjetništvo. Nemoguće je ne postaviti najbitnije pitanje, u Gradu koji se diči običnim papirom kulturne strategije: je li potreban ovaj propali projekt, kojeg financiraju porezni obveznici ovog Grada. Danas u doba moderne tehnologije, gdje bi informacije trebale stizati svakodnevno u svako domaćinstvo, izdavati ovakav skupocjeni projekt je besmislica. Vjerujte mi, a dobro poznam ovu branšu, cijena tiskanja ovog propalog projekta iznosi više desetaka tisuća kuna, za koje se moglo u kulturi Grada mnogo učiniti. Ovim namjernim nemarom počinjena je ogromna šteta kulturnom izričaju Grada. Ali proizvođači ovog izdavačkog trasha, uznemirili su kulturne krugove koji su napokon otvorili pukotine osmijeha, a već se nazire ispod površne prve zrake svijetlosti, kojima je već puna kapa ove gradske – „nazovi kulture“. |
28.12.2015., ponedjeljak
Otvoreno pismo, manipulatorima i trabantima naše svakodnevne manipulacije.
|
(možete li zamisliti svijet u kome se ne laže i nude lažna obećanja!) Opravdano je vjerovati da i naše vrijeme i danas odbacuje istinu. Jer govoriti istinu znači tražiti, znači implicirati da ima stvari koje treba vidjeti i reći. No danas jedva da tražimo. Vraćamo se jednoj ili drugoj tradiciji «branimo je». Naša se uvjerenja temelje manje na zamijećenim vrijednostima ili istinama, a više na porocima i zabludama što ih mi nećemo. Naše je mišljenje-mišljenje u odstupanju i povlačenju. Svatko ispašta svoju mladost. To je propadanje općih mjesta u skladu s hodom naše povijesti. Došavši do jedne točke usiljenosti ideje se prestaju množiti i živjeti, one spadaju na razinu opravdanja i izgovora, to su svetinje, pitanje časti, i to što se uzvišeno naziva kretanjem ideja, a u pojednostavljenom govoru svodi se na zbir naših čežnji, mržnji, strahovanja i fobija. U tom svijetu gdje poricanje i nabusite strasti stupaju na mjesto istine, ne traži se da bi se uvidjelo, jer u potpunosti se izgubilo Kantovo načelo Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom, jer samo tako možeš doći do istine. Kad ljudi nemaju ispravne ideje o istini zamjenjuju ih pogrešnim idejama, kao što se u nesretna vremena trguje lažnim novcem kad nema pravoga. Poganin se bojao izvršiti zločin iz straha da će kazniti lažni bogovi. Kad bi učitelji zabluda (čitaj laži), hoću posebno naglasiti «veliki učitelji» tako dugo plaćeni i slavljeni za zaglupljivanje ljudskog roda, danas naredili da povjerujemo kako danas zrno mora istrunuti da bi proklijalo, da je zemlja nepomična na svojoj podlozi, da se ne okreće oko sunca, da morske mijene nisu posljedica gravitacije, kako bi na njih gledali ljudi koji traže istinu ( čitaj obrazovani ljudi). No nije li od svih zabluda i laži najopasnije mrziti svakog onog koji ima svoje mišljenje, koji je u neprestanoj borbi za traženjem istine. Čovjek se čitavog svojega života mora priupitivani, mora biti u stalnoj opreci prema samome sebi. Stoga i ja upitujem: Kome je namijenjen demanti o izdvajanju koju je izradila privatna tvrtka Bisonde d.o.o. da Grad (Umag) izdvaja za plaće po stanovniku od 2.735,oo kuna U kojoj je svrsi ovaj demanti, ako ne u funkciji manipulacije? Ako laže pas brojke ne lažu! Ovih dana u Pučko otvoreno učilište zapošljava se novi djelatnik, kojeg plaćaju porezni obveznici ovoga Grada. Odlukom Gradskog vijeća plaćaju se i djelom školske kuharice ( iako je za njihovu plaću nadležno Ministarstvo). A što da kažemo na silna uhljebljena po gradskim tvrtkama. I na kraju da upitam. Tko plaća djelatnike u vrtićima, u Domu za starije i nemoćne, učiteljice u produženom boravku …. Ekonomski gledano mnogi od nabrojenih po izdvajanju korisnika ne bi prihodovali kako se ovdje veli reći: „niti za sol“. Uhljebljenje i zapošljavanje u ovom Gradu obavlja se kao na tekućoj vrpci. Sve u cilju proizvodnje malih manipulatora koji na zvuk zvona iz centrale poput Pavlovljevog efekta zalaju svojim malim manipulatorskim jezikom. Manipulator usklikne: »Sve prepusti meni.« Središnja ideja manipulatora je rušenje svakog oblika razumnosti u ime neposrednosti, spontanosti, ugode… Banalnost, trivijalnost i gubitak osobnosti uzdižu (se) na rang vrline. Manipulator nudi zadovoljenje trenutačnih potreba. Stoga nastupa sa obećanjima. Vi mali manipulatori koji na mig gospodara zamahnete repom, jučer ste nam prodavali čistu ekologiju,i u ime iste uništili umašku cementaru. Tada ste vikali. Kakve bi to bile breskve pune prašine, kakvo grožđe puno prašine, a cementara niti tridesetak kilometara od nas i to još u centru grada radi i proizvodi cement za naše tržište. Koliko ste takvih skotnih magarica ovom napaćenom narodu prodali! A sada nam nudite spalionicu zdravog ljudskom mišljenja. A kome nudite tu Vašu energiju? Ovom spaljenom gospodarstvu koje vegetira na zgarištima vašeg požara. Ljudima koji sve manje mogu prikupiti iz kontejnera? Ljudima koji jedva spajaju kraj sa krajem? Pitam se kome? Sutra će te nam u ime velikog manipulatora ponudi novi projekt:Krpanje prezervativa bodljikavom žicom. I uvjeravati nas kako će ovaj posao koji je od svjetskog značaja donijeti ovom kraju blagostanje, a narodu sreću i raj. I nema boljeg materijala za ovaj posao od bodljikave žice. I danas na Božić, kada budete klečali i uvjeravali nas u „Vašu vjeru“ farizejskog obećanja bilo bi lijepo da pročitate dio ponekog Evanđelja tih istih u kojima se oduvijek tražila istina. Tu su je tražili katehisti «Aleksandrijske škole», sveti Anselmo, sveti Augustin, Toma Akvinski Joakim Boheme sve do današnjih teologa. Tako iz Evenđelja po Mateju čitamo i ovo : «prodaj svoje imanje, novac podjeli siromasima i nakon toga dođi i slijedi me, napusti sve, svoju profesiju, obitelj, rodni dom i idi za mnom, ne brinite se za sutra, ne gomilajte bogatstva na zemlji..» Prevedimo to na današnje stanje. Isus zapovijeda određene stvari vrlo precizno. Ali od nas ne očekuje doslovnu poslušnost, za njega je bitna moja vjera. A moja vjera nije vezana za bogatstvo, ni za siromaštvo, u vjeri ja smijem biti i bogat i siromašan. Nije važno što posjedujem bogatstva, važno je da ih imam, kao da ih nemam bitno je da sam iznutra slobodan, da mi srce nije vezano za bogatstvo . Voltaire govori o ovome kao o parabolama, koje vješto učitelji parafraziraju, jer za iste istinu vjere ne treba se uzimati doslovno, jer ovo su samo parabole koje nam prenose simbolička značenje. Maritaine dvijestotinjak godine kasnije ide čak i dalje. On ovaj licemjerni odnos spram vjere poistovjećuje sa razrađenim načinom života, jer ostvarenje humanih vrijednosti moralno držanje koristi kao paravan, a ustvari se trudi oko pribavljanja dobara. Čovjek hoće to što ne može, istodobno biti pobjednik u životu i ostati ljudski instinkt. Time što svoje životno ponašanje izgrađuje samo na sakupljanju dobara, skriva moralnim licemjerjem, jer u tom sakupljanju dobara, ne samo što se hoće obogatiti, nego želi živjeti u prividu intaktne uzvišenosti. Umjesto zaključka, punu istinu možemo pronaći u Kierkegaardovoj molitvi: Gospodine, dopusti da budemo tvoji suvremenici, Da te gledamo kuda i kako prolaziš ovom zemljom A ne da Te upoznajemo u izobličenju Jednog bijednog i praznog sjećanja. Nadam se Vi gore prozvani, kao i Vaši trabanti ( bolje rečeno uvlakači) da će te odgovoriti na ovo pismo ne meni jer osobno odavna znam Vaše odgovore, nego ovom napaćenom narodu, kojeg ste doveli do ruba izdržljivosti. |
28.11.2015., subota
Trijumf nekompetentnih
|
Pred više od dva tjedna bio sam pozvan na Znanstveni skup u sklopu međunarodnog Erasmus+ projekta između škola P.L.A.C.E.S. – Presenting Legends Across the Continent in European Schools. Znanstveni je skup bio prezentacija kulturne baštine, s posebnim osvrtom na legende i njihov utjecaj na razvoj vještine učenja. U tematskom djelu Skupa, cilj je bio upoznati goste s kulturnom baštinom Istre i Bujštine. Ovdje neće biti riječ o toku navedenog skupa, već o poznavanju kulturne baštine Bujštine, s posebnim osvrtom na poznavanje legendi. Da ne duljim, postavljam se u ulogu gosta i postavljam si pitanje što sam kao takav gost mogao doznati o legendama i usmenoj kulturnoj baštini Istre i Bujštine? Dok se s baštinom Istre, gost mogao prilično detaljno upoznati, o kulturnoj baštini Bujštine i legendama nije doznao ama baš ništa! Kako se može zabrljati i promašiti predstavljanje bogatstva Bujštine, dokaz je ovaj Znanstveni skup. Skup je razgolitio naše nepoznavanje vlastitog kulturnog nasljeđa, istog onog koji leži tu pored nas, u knjižnicama i u desecima knjiga što je već odavno prašina prekrila njihova slova. On je samo proizvod stanja duha naših sugrađana, jednom riječju rečeno proizvod nebrige za kulturno nasljeđe. Ovaj Znanstveni skup bio je trijumf nekompetentnosti i neznanja da jedno bogato kulturno nasljeđe predočimo svijetu. I ono malo poznavanja prošlosti Umaga i Bujštine u očima poznavatelja teme, da upotrijebim eufemizam, bilo je više nego „jadno“. Tu se izmiješala crkvena ikonografija, sveci Pelegrin i Peregrin, te slušatelj nije mogao razabrati (istisnuti) i ono malo istine iz ove „papazjanije“. A što reći o temi: legende Bujštine? Posjetitelj je mogao saznati o soljenju ribe, o životu svoje bake, o toliko benevolentnih činjenica, ali nigdje spomena o niti jednoj legendi, bajci, narodnoj pjesmi. Iz izlaganja je bilo nedvosmisleno da niti jedna legenda ili bajka, ne živi na ovim prostorima. A baš Bujština, zbog svoje posebnosti u sebi, nosi mnogobrojne legende, bajke koje su ponos narodnih priča, bajkovitih pripovijedaka, s kojim bi bili ponosni i mnogo veći narodi nego ovi koji obitavaju na ovim prostorima. U pučkim tradicijama ovog kraja taložili su se vjekovima različiti slojevi; oni od predromanskog i predslavenskog prastanovništva, preko romanskih i romaniziranih starih tradicija, zatim preko hrvatskih i slovenskih tradicija donesenih na ove prostore u 7. st. i obnavljanih tijekom kasnijih vjekova stalnim etničkim prilivom iz prirodnog slavenskog zaleđa, s posebnim valom doseljavanja slavenskog tzv „morlačkog“ pučanstva u 16. i 17. st. Ovdje ne možemo zaboraviti niti franačko-njemački utjecaj sve do talijanskih folklornih grupa koje su dvojake, venecijanske i furlanske. Propustiti priliku da se gosti upoznaju s likom Krsnika, bića koje postoji samo u slavenskoj usmenoj predaji, osobito na našem istarskom području, proistječe ne iz namjere već iz nepoznavanja narodnih predaja Bujštine. A što reći o legendama kako su nastali Dubci, kako je nastao Triban, Buje, Sipar , legende o savudrijskom svjetioniku ili o rtu Zub? Samo na Bujštini postoji preko petnaestak legendi o strašnom Atili. Na ovim prostorima nastala je i živi jedna od najljepših bajki hrvatske čakavske književnosti „Brižna Marija“, koju je zapisao još davne 1914. godine Ivo Jardas. Namjesto da na stol podarimo gostima ono najljepše što možemo pružiti, poredamo pred njih trash, trice i kučine. Napokon su nekompetentni došli na svoje. Doduše u životu je tako oduvijek bilo, ali moj Grad prednjači u tome. Građani te vrste, uzvišeni su i date su im odriješene ruke da govore o nečemu o čemu pojma nemaju. Poput gube, množe se polupismeni poznavatelji naše baštine i uvjeravaju nas da su oni odabrani u svojem neznanju da predstave nešto o čemu pojma nemaju. Stoga nije ni čudno da u mome Gradu postoji pokret za emancipaciju glupana: „nazovi znanstvenika“ uz dobranu pomoć gradske kase. A možda sam osobno naivan i nije li ovaj Znanstveni skup samo u funkciji dobrog provoda i punog želuca. Ionako to nisu njihovi novci ali obroci jesu. U postu Štuju li umažani….. objašnjen je dio kulturnog nasljeđa umaštine |
Štuju li Umažani svojega sveca koji imenom ne postoji?
|
Pred nekoliko me dana nazove stara prijateljica i sva nekako usplahirena, priupita: „Ovih je dana došao k meni unuk da mu pomognem napisati nekoliko rečenica o zaštitniku grada Umaga. I našla sam se pred dilemom, je li zaštitnik grada Umaga sveti Pelegrin ili sveti Peregrin?“ A kako se on ustvari naziva? Većina građana, odmah iz prve, odgovorit će vam: sveti Pelegrin. Treće nedjelje u mjesecu svibnju grad Umag slavi ovog zaštitnika pod imenom sveti Pelegrin. Rijetki će reći točan naziv: sveti Peregrin. Sveti Peregrin zaštitnik je grada Umaga. Umaška župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije posvećena je sv. Peregrinu, tako da ponegdje možemo pronaći i podatak da se tako naziva i sama župna crkva. Radi se prvenstveno o kršćanskom mučeniku, što znači da pripada prvim širiteljima kršćanske vjere na ovim prostorima. Povijesni tragovi i legende o svecu kazuju nam da je sv. Peregrin upravo kod Umaga stupio na tlo sišavši s lađe na putu svoje misije prosvjećivanja širenjem kršćanstva. Predaja kaže da se za vrijeme velikih oseka na rtu Rožac gdje je stupio na tlo Umaga, može vidjeti stopa odnosno otisak noge svetog Peregrina, koja ukazuje da je on na ovom mjestu po prvi puta stupio na istarsko tlo. Kršćanstvo se na našem području počelo širiti već u drugom stoljeću. Kako su tada trgovački putovi bili ujedno i putovi širenja vjere, a morski putovi najvažniji, vjera se promicala preko obalnih gradova Umaga, Novigrada, Poreča… ka unutrašnjosti. Promicatelji su obično bili trgovci, činovnici, vojnici te izričito vjerski poslanici, misionari. Kada se u nekom gradiću umnožio broj kršćana, utemeljila se kršćanska općina, kojoj je u većem mjestu predsjedavao biskup, a u manjem arhiđakon. Sveti Peregrin je došao naviještati Evanđelje u ove krajeve na prijelazu iz trećeg u četvrto stoljeće. Došao je iz Akvileje, danas malog mjesta između Grada ili Gradeža i Palmanove u to vrijeme, a i dugo stoljeća poslije, vrlo važnog središta kršćanske vjere. To je vrijeme kada je Rimsko carstvo progonilo kršćane. Oni koji su pritom izgubili živote posvjedočivši vjeru dobili su naziv mučenici. I sveti Peregrin je mučenik, te ga kao i druge mučenike prepoznajemo na slikama i skulpturama po tome što u ruci drži maslinovu grančicu, simbol mučeništva Kristove crkve. Rimljani su na smrt osuđene izvodili izvan grada gdje bi im najčešće odrubljivali glavu. I sveti je Peregrin tako pogubljen pokraj Umaga na današnjem rt Rožac. Na tom mjestu je u XII. st. sagrađena crkva i posvećena ovom mučeniku. Crkva je obnovljena oko 1400. i ponovno 1830. godine, kada su ispod oltara pronađene kosti. Poznato je da je na ovom mjestu umro mučeničkom smrću što nas navodi na pomisao da su pronađene kosti u XIX. st. mogle biti njegove relikvije. Kažu da su legende i predaje uljepšana povijest jednog naroda. Što iz ove predaje možemo povijesno zaključiti? Stanovnicima Rimskog carstva „Peregrinima“ posvećena je čitava stranica čuvenog «Rimskog prava» i većina žitelja u tom Carstvu bili su ustvari pergrini. Tko su bili peregrini? Poznato je da su «peregrini» bili stanovnici podvrgnutih rimskih provincija i različitih još slobodnih provincijskih državica i općina, za razliku od barbara koji žive izvan granica Rimskog carstva. Prema pravnom položaju razlikovale su se dvije vrste peregrina. U povoljnijem položaju su bili oni „peregrini“ kojima su Rimljani prilikom podvrgavanja u sklop rimske države ostavili njihovu lokalnu organizaciju i stanovitu samoupravu. Takvi su ušli u rimsku državu većinom putem ugovora dragovoljno ili kao saveznici, te su zadržali svoje građansko pravo. Drugu skupinu čine «peregrini deditici» koji su nakon otpora konačno predali na milost i nemilost Rimljana. Oni su izgubili svoja prava i mogli su i dalje živjeti samo ukoliko im je to bilo dozvoljeno po Rimljanima. Poneki «peregrini“ su zbog stanovitih usluga mogli dobiti i rimsko građanstvo, a 212. godine Rimljani su dali građansku slobodu svim peregrinima osim „peregrina dediticija». Vjerojatno je ime propovjednika Peregrina uzeto iz njegovog statusa, što je u to vrijeme bilo uobičajeno, a koji je to peregrin bio vrlo je teško danas zaključiti. Sveti Peregrin se prikazuje kao mladić odjeven u dugu halju, u jednoj ruci drži model grada, a u drugoj maslinovu grančicu. Spomenimo nekoliko prikaza ovog sveca koji svjedoče o njegovu značenju za Umag. Na stropu župne crkve nalaze se tri zasebne slike u baroknom stilu. Središnja i veća prikazuje Uznesenje Blažene Djevice Marije, a dvije simetrično postavljene s obzirom na središnju sliku, jedna prema ulazu a druga prema oltaru, prikazuje sv. Peregrina i sv. Nicifora. Na glavnom oltaru, s lijeve i desne strane, nalazimo dvije skulpture gotovo prirodne veličine koje je izradio kipar Antonio Bosa (1780. – 1845.), a prikazuju svece, zaštitnike Umaga. Donedavno se na vanjskom desnom zidu crkve nalazio reljef s najstarijim poznatim prikazom sv. Peregrina, koji je premješten i ponovno uzidan, ali s unutrašnje strane crkve. O njemu, svetom Peregrinu kao mjesnom svecu Umaga, naći ćemo riječ dvije u Leksikonu ikonografije i simbolike zapadnog kršćanstva pod pojmom «Istarski sveci i blaženici». U istom leksikonu, spominje se ime svetog Pelegrina, što znači da zaštitnik pod tim imenom postoji, ali u drugom kontekstu, uopće svojom pojavom nije vezan za Istru. U knjizi „Crkva u Istri“ koju izdaje „Biskupski ordinarijat iz Poreča“ uz ime Umag nalazimo slijedeće: „Umag župa Sv. Peregrina m; Umaško-oprtaljski dekanat“. U knjizi „Umag“, vel. Sergije Jelenića tadašnjeg župnika župe Umag, objavljenoj 1997. godine nigdje ne nalazimo termin sveti Pelegrin, već samo sveti Peregrin. U prvom, povijesno turističkom vodiču Bujštine, izdanom 1964. godine autora Burkuša, Balentovića nalazimo termin sveti Peregrin, zaštitnik grada Umaga Oblik imena Peregrin je hrvatski, izveden od latinske riječi peregrinus, što znači stranac. Kao što je prije izneseno, peregrinus se odnosi na peregrine stanovnike rimskih provincija posebnog statusa. Na ovo jasno ukazuju i neki rimski dokumenti i natpisi iz tog vremena što su se pronašli na ovom području. O spominjanju peregrina na ovom području nalazimo u dokumentima koji su zapisani na rimskoj vojničkoj diplomi iz sela Ježi, te nizu ostalih kamenih zapisa iz rimskog doba. Neki pojedinci izvodili su naziv peregrin iz latinske riječi peregrinor, što znači: putnik, putovati, tvrdeći da je svetac, sveti Peregrin, na prije spomenutom reljefu prikazan u putničkom ogrtaču, vrsti pelerine koja uvijek ima kapuljaču. Vezujući to da je on bio putnik i dovodeći u svezu s talijanskom riječju «pellegrinaggio» a što znači hodočašće. Riječ Pelegrin koji se koristi na ovom području je iskrivljen i talijaniziran i kao takav, netočan naziv danas je zauzeo mjesto «svetog Peregrina», istinskog i onog sveca koji je zaštitnik župe i samog Umaga. Ime Peregrin nalazimo i u imenu jednog od Akvilejskih patrijarha. I ono što zaboravljamo, ime peregrin nalazimo u „Bosni srebrenoj“, (prvi vikar Peregrin Saksonac) u Tolkienovom djelu „Gospodar prstenova“ kao i u Umagu. U literaturi koja govori o prošlosti Umaga, pojam sveti Peregrin nalazimo u djelima: „Crkva u Istri“, koju izdaje Biskupski ordinarijat iz Poreča, „Spomenici prošlosti Umag-Buje-Novigrad“ autora Balentović, Burkuš (1964.) „Umag“ autora Sergija Jelenića (1997.), „Umag i okolina“ autora Roberta Buršića, (2002.) „Župna crkva Umag“autora Mirka Otočana (2010.). Nailazimo li uopće na ime Sveti Pelegrin? Evo što nalazimo pod pojmom sv. Pelegrin: Sveti Pelegrin Laziosi živio je u 14. stoljeću. Rodio se u bogatoj obitelji, a u svojoj je mladosti bio uključen u politiku. Otac mu je bio član političke frakcije koja je otvoreno prkosila papi Klementu V. Kako je Pelegrin rastao, slijedio je očeve stope i pridružio se istoj protupapinskoj skupini. Nakon jednog ustanka papa je poslao posebnog predstavnika, generalnog poglavara Slugu Marijinih Filipa Benizija u Forli kako bi pokušao ujediniti podijeljenu zajednicu. Dok je Filip propovijedao mnoštvu, Pelegrin je došao s grupom izgrednika, prišao Filipu i ošamario ga. Sveti Filip mu je mirno okrenuo i drugi obraz i molio za mladića. Pelegrin je bio zapanjen njegovom reakcijom te se pokajao i zamolio za oprost. Pobožan otac prihvatio ga je s ljubavlju. Od tog trenutka postali su nerazdvojni, a Pelegrin je molio Blaženu Djevicu Mariju da mu pokaže put spasenja. Zato se, ne bez milosti same Djevice, nekoliko godina kasnije dogodilo da je kao novak ušao u samostan Slugu Marijinih u Sieni. Dobivši odjeću Slugu Marijinih, posebno se posvetio Njezinoj službi i u prisutnosti blaženog Joakima i Franje iz Siene u potpunosti se posvetio vjerničkom životu. Nakon nekoliko godina vraćen je u Forli, gdje se istaknuo u samostanskim aktivnostima: molitvi u koru, čitanju Biblije, bdjenju i postu, te karitativnom radu za siromašne i seljake. Ima svjedočanstva da je čudesno umnožio žito i vino. Duboko je bilo njegovo pokajanje i često se ispovijedao. Tijelo je svoje trapio raznim oblicima trpljenja. Nije išao u krevet, već ležao na goloj zemlji. Jedna od pokora koje je odredio bila je da ostane stajati svaki put kad je potrebno sjesti. U dobi od 60 godina obolio je od proširenja vena, što je preraslo u gangrenu desne noge. Bolest je toliko uznapredovala da je liječnik Paolo Salazio, koji ga je obišao u samostanu, odlučio, uz potporu svih redovnika, da mu čim prije amputira nogu. Palegrin se, međutim, noć prije zahvata odvukao na molitvu pred križ kapitulske dvorane. I dok je tako umoran zaspao, sanjao je da je Isus sišao s Križa, pružio svoju ruku i nježno dotaknuo njegovu bolesnu nogu. Dan kasnije došao je liječnik kako bi amputirao nogu, ali više nije bilo ni traga gangreni, ni bilo kakvom ožiljku. Vijest o čudu proširila se po čitavom gradu, što je još više povećalo poštovanje prema Pelegrinu. Umro je 1341. od vrućice. Njegovo tijelo neraspadnuto počiva u crkvi Slugu Marijinih u Forliju. Veliki je zaštitnik oboljelih od raka i kožnih bolesti. Što možemo zaključiti iz ova dva prikaza: je li moguće da je crkva posvećena svetom Pelegrinu (Peregrinu) na rtu Rožac sagrađena dva stoljeća prije života ovog sveca? Kako je moguće da kip svetog Peregrina (Pelegrina) u župnoj crkvi Umag ne odgovara liku svetog Pelegrina? Kako je moguće da niz stoljeća, procesija kreće s pogrešnog mjesta prema centru grada? Ove dvojbe otvaraju još niz pitanja. Obzirom na napisano nije neobično da obični puk ne zna za ovu dvojbu, pa čak i lokalne političare možemo abolirati u neznanju, ali pitam se što u ovom gradu radi struka, ili osobe koje su vezane s kulturom i kulturnim nasljeđem iste one koje porezni obveznici dobrano plaćaju. I umjesto zaključka samo nekoliko riječi o istini.“ Vremena su danas takva, a nastala su iz prošlosti da za sve one koji se jednom približe oltaru političke moći nije važno što i kako se kaže, nego gdje i koliko puta se ponavlja. Sasvim je svejedno je li pojam i rečenica istinita, smislena ili besmislena – važno ju je ponavljati jer tako će postati „dogma“. Literatura: Leksikon ikonografije, liturgije i simbolike zapadnog kršćanstva (Kršćanska sadašnjost Zg.1979.) Sergije Jelenić: Župa Umag (Umag (1994.) Sergije Jelenić: Umag (1997.) Bratoljub Klaić: Rječnik stranih riječi (Matica hrvatska Zg 1982.) Mirko Otočan: Župna crkva Umag (Umag 2010.) |
